Italija

Zahvaljujući različitostima regionalnih kulinarskih običaja, Podravka u Italiji nudi raznovrstan portfelj proizvoda. Kad spomenemo Italiju, pomislimo na pršut, maslinovo ulje, mozzarellu, parmezan, aceto balsamico, tiramisu, paštu, pizzu... a listi se kraj još ne nazire!

Italija

Kontakt osoba: Vlatka Filipčić Pros, Voditelj grupe tržišta
Tržište Zapadne Europe i Prekooceanskih zemalja

tel: +385 48 653 341
mob: +385 98 984 0317

Distributer:

VAL-IMPEX S.R.L.
Via Gregorcic, 27
34170 Gorizia
Italia

Tel/fax: +39 048 1520 575
Mob: +39 348 7100 124
e-mail: valimpex@email.it
Val-Impex.it

Centrala
Podravka d.d.
Ante Starčevića 32
48000 Koprivnica
Hrvatska

Podravkini proizvodi prisutni su na tržištu Italije od 2006. godine. Kako je riječ o državi raznovrsnih geografskih obilježja koja su i neposredno utjecala na način prehrane, talijanska kuhinja nije jedinstvena jer svaka regija ima svoje osobitosti.

U sjevernim pokrajinama potrošači su prepoznali kvalitetu Podravkinih proizvoda pa tako brand Vegeta svojim okusom dodatno obogaćuje talijansku kuhinju. Osim Vegete, najpoznatiji Podravkini proizvodi su Fant, juhe, Ajvar, krastavci i mesne konzerve.

Kvaliteta i raznovrsna primjena Podravkinih proizvoda osvaja talijanske potrošače u svim regijama.

Geografski položaj

Hrana u Italiji predstavlja istinski užitak koji se slavi svakodnevno u društvu obitelji ili prijatelja, kod kuće ili u dobrom restoranu.

Italija se nalazi na jugu Europe (Apeninski poluotok).
Zbog njezine dužine od 1 200 km, od Alpi do "vrha čizmice", postoje velike razlike unutar zemlje. Ujedno zemlja ima i dva otoka, Siciliju i Sardiniju.

Hrana u Italiji predstavlja istinski užitak koji se slavi svakodnevno kao gozba za sva osjetila u društvu obitelji ili prijatelja, kod kuće ili u dobrom restoranu.

Geografske promjene od sjevera prema jugu rezultirale su obiljem različite hrane, ali je povijesni utjecaj odigrao važnu ulogu. Tako, primjerice sicilijanska kuhinja i danas sadrži utjecaje arapske kuhinje, dok se austro-ugarski gulaš može probati u Trstu. Talijanski stol uvijek je bogat različitom hranom, ali ono što uvijek ostaje prisutno jest regionalna posebnost, visoka kvaliteta proizvoda i osjećaj za tradiciju.

Povijesni utjecaj

"Svaka regija u Italiji ima svoju priču o tjestenini. Stanovnici Ligurnije govore da su đenovski trgovci nabavili recept od nomadskih plemena."

Prehrana Rimljana sadržavala je namirnice poput mesa, ribe, voća i povrća, iako su se one katkad kombinirale na način koji bi nam danas bio neprihvatljiv.

Prodiranjem islama u južnu Europu tijekom 9. stoljeća došlo je i do orijentalnog utjecaja na talijansku kuhinju. U Siciliju i južnu Italiju Arapi su donijeli kulturu pripreme sladoleda i sorbeta, kao i arapskih slastica i slatkiša. Do današnjih dana zadržala se tradicija proizvodnje finih kolača, torti i drugih poslastica.

Tradicija kuhanja jela starih Rimljana u srednjem se vijeku slabo očuvala. Monarsi su si rijetko mogli priuštiti meso, ali su zato razvili jela s povrćem.

Zahvaljujući križarskim ratovima, iz Svete Zemlje u Europu dolazi šećer koji potiskuje med kao jedino dotad poznato sladilo.

Putovanja Marka Pola donose Veneciji privilegiju da prva u Europi upozna svijet egzotičnih začina koji pridonose rafiniranosti luksuznih jela. U razdoblju renesanse (15. st.) raste interes za kulinarstvo te se i tiska prva kuharica.

Putovanja Marka Pola donose Veneciji privilegiju da prva u Europi upozna svijet egzotičnih začina koji pridonose rafiniranosti luksuznih jela. U razdoblju renesanse (15. st.) raste interes za kulinarstvo te se i tiska prva kuharica.

Karakteristike kuhinje

Talijanski stol uvijek je bogat različitom hranom, ali ono što uvijek ostaje prisutno jest regionalna posebnost, visoka kvaliteta proizvoda i osjećaj za tradiciju. Hrana u Italiji predstavlja istinski užitak koji se slavi svakodnevno kao gozba za sva osjetila u društvu obitelji ili prijatelja, kod kuće ili u dobrom restoranu.

Obrok

Kad god je moguće, obroci se jedu in campagnia (u društvu). Riječ campania potječe od dviju talijanskih riječi con (sa) i pane (kruh), podrazumijevajući lomljenje kruha s prijateljima.

Obrok u društvu mnogo je više od lomljenja kruha. Na početku je obroka antipasto (predjelo), koje se obično sastoji od pet jela, zatim slijedi prvo jelo (primo) s izborom raznih vrsta jela od tjestenine ili riže; nakon toga naravno secondo koje se obično sastoji od mesa ili ribe uz prilog od povrća (cotorno); zatim dolazi sir (formaggio) i na kraju desert (dolce) i kava (espresso).

Bogati Rimljani jeli su egzotične ptice poput ždralova, papiga, flaminga te paunova.

Predjela

Predjelo se može sastojati samo od pršuta ili maslina s kruhom ili od petnaestak primamljivih zalogajčića čiji sastojci variraju od regije do regije.

Mesne prerađevine poput slasne mortadele, svjetski poznatog parmskog pršuta te raznih salama nezaobilazan su dio predjela, a mogu se poslužiti samostalno ili uz svježe voće.
Riba i morski plodovi osobito su popularni kao predjela u područjima uz more. U salatama od plodova mora najčešće se koristi hobotnica, jakobova kapica, kao i druge vrste školjaka.
Sir i jaja koriste se u salatama i dipovima, ali i kao sastojak namaza i tjestenina.
Povrće se može poslužiti sirovo (u salatama) ili kuhano i začinjeno maslinovim uljem i svježim začinskim biljem.

Nekoliko predjela može predstavljati samostalan obrok koji se može upotpuniti hrskavim kruhom ili palentom. Nastavlja se sa svježim voćem i mirisnim sirom te na talijanski način zaokružuje jakom kavom, espressom.

Kava

U Italiji se espresso pije za doručak i tijekom cijelog dana. Dobar espresso mora se piti vruć iz zagrijane šalice i obično s puno šećera. Svijetlosmeđa pjena znak je da je aparat za kavu podešen na optimalnu temperaturu i tlak.

Rajčica

Tek 1750. g. kada su ljudi otkrili božanstveni okus pomo d’oro, zlatne jabuke, ustanovili su da se izvrsno uklapa u kulinarsku tradiciju okolice Vezuva.

Rajčica je omiljeno povrće Talijana, jedu je gotovo svaki dan, bez obzira na godišnje doba. Ona može biti sastavni dio umaka za tjesteninu, jedan od sastojaka salate, punjena ili pečena – talijanski kuhari uvijek smisle nešto novo.

Pizza

Pizza vuče korijene još iz razdoblja starih Rimljana. Oni su pripremali kruh koji je bio poput lepinje i nazivali su ga picea. Popularna pizza Margarita bila je napravljana u čast kraljice Margarite, žene Umberta I. Savojskog 1889. Nadjev se sastojao od zelenog bosiljka, crvene rajčice i bijele mozzarelle, nacionalnih boja Italije.

No, najveću popularnost postiže u 19 st. kada su je talijanski emigranti predstavili američkoj javnosti. Šezdesetih godina 20. st. pizza postaje popularna i u Europi, dok je u Italiji još uvijek nepoznanica (osim u području oko Napulja). Tek osamdesetih godina 20. st. pizza postaje popularna i u Italiji.

Tjestenina

Svaka regija u Italiji ima svoju priču o tjestenini. Stanovnici Ligurnije pretpostavljaju da su đenovski trgovci nabavili recept od nomadskih plemena. U Veneciji vjeruju da je Marko Polo donio prvu tjesteninu iz Kine. U Rimu tvrde da su već i drevni imperatori i senatori jeli tjesteninu. Sicilijanci se drže priče da su tjesteninu donijeli stari Grci ili Arapi.

No, kako bilo da bilo, danas se tjestenina javlja u više od 300 oblika i jedno je od omiljenih jela. Osnovna podjela tjestenine je na pasta secca (suha tjestenina koja se priprema od brašna durum pšenice i vode) te pasta fresca ili pasta fatta in casa (tjestenina pripremljena kod kuće od pšeničnog brašna, jaja te malo vode).

Aceto balsamico

Siroppo aceto bio je poznat još u srednjem vijeku. To je bio sirup koji je fermentirao u ocat te se prodavao u ljekarnama. Izvorni aceto balsamico tradizionale ima bogat okus i harmoniju slatkoće, kiselosti, baršunastu mekoću i pikantnost. Samo nekoliko kapi daje ribi, salati, mesu i siru božanstven okus. Bijelo ili crno vino osnova je svakog octa.

Parmezan

Parmezan je sir koji se proizvodi iz obranog kravljeg mlijeka (32% mliječne masti) te sirila (renin iz telećeg želuca). Tvrd je, žut, granulaste strukture. Izuzetno je voćnog, čak pikantnog okusa.

Poznat je u Parmi još u 13. st. (iako potječe iz Toskane, 11. st.). Od 14. st. upotrebljava se kao posip za tjesteninu. Koristi se kod pripreme juha, tjestenina, povrća. Kako se veličanstven okus parmezana ne bi izgubio, preporučuje se ribanje neposredno prije upotrebe.

Riža

Postoje različite teorije o tome kako je riža stigla u Italiju. Neki vjeruju da su rižu poznavali još stari Rimljani, dok drugi smatraju da su je na Siciliju donijeli Arapi krajem prvog milenija. Uzgoj riže u dolini rijeke Po datira još iz 15. st. Okolno je stanovništvo isprva bilo vrlo skeptično prema kulturi koja se uzgaja u vodi jer se je bojalo da će taj način uzgoja pridonijeti širenju opasne bolesti kao što je kuga.

Najčešće uzgajana vrsta riže je Oryza sativa japonica L., čija zrna ostaju čvrsta prilikom kuhanja. Sorte riže pogodne za salate, kuhane ili pečene deserte su Razza 77 ili Ribe. Dugo se kuhaju, a zrno je gotovo prozirno s malo škroba.

Sorte poput Arborio, Carnaroli i Vialonem imaju dugo zrno s visokim postotkom škroba te su pogodne za pripremu rižota. Za pripremu juha s rižom najprikladnije vrste su Maratelli i Balilla. One se odlikuju malim zrnom punim škroba, koje se brzo skuha, a pritom se ne raspadne.

Tiramisu

Tiramisu, što u prijevodu znači "ponesi me", uživa status kultne slastice u Italiji. Glavni sastojci su piškote natopljene crnom kavom (u koju se može dodati malo konjaka, amareta ili ruma) te sir mascarpone koji kolaču daje kremastu strukturu.

Što i kako su jeli stari Rimljani

Siromašni slojevi prehranjivali su se uglavnom žitaricama (pulmentum), pšeničnom ili ječmenom kašom (nešto poput palente) obogaćene povrćem, rijetko mesom. Životinje, obično ovce i koze, držane su uglavnom radi mlijeka.

Mnoga seoska gospodarstva imala su vlastite voćnjake kako bi mogla voćem opskrbljivati gradove. Jabuke, kruške, grožđe, smokve, naranče, datulje te šljive samo su neke od vrsta voća koje je raslo duž Carstva.

Od povrća se uzgajala repa, grah, zelje i mrkva. Krumpir im nije bio poznat, kao ni šećer, nego su hranu sladili medom. Masline su se jele poput voća, ali se većina prešala da bi se dobilo ulje koje se čuvalo u amforama. Da bi hranu sačuvali, ukiseljavali su je ili solili.

Rimljani su konzumirali razne vrste vina: slatka, suha te zaslađena medom. Ono je obično bilo jako tako da su ga miješali s vodom u posebnim posudama koje su nazivali cratera.

Kuhinja je Rimljanima predstavljala pravi luksuz. Samo iznimno bogati koji su si mogli priuštiti veliku kuću imali su i kuhinju u kojoj su robovi pripremali hranu. Siromašni su bili prisiljeni hraniti se vani ili su nosili namirnice u pekaru gdje su ih pripremali u pećnici. Trgovine s take-away hranom bile su iznimno popularne i zvale su se thermopolia.

Prilikom službenog ručka, postavljala su se tri kauča oko četvrtastog stola, a redoslijed gostiju bio je određen socijalnim statusom. Muškarci su za vrijeme obroka ležali (što po današnjim mjerilima i nije bilo tako praktično), dok su žene mogle sjediti na stolicama. Iako su poznavali ubrus (mappa) i zdjelicu s vodom, običavali su brisati ruke o kosu svojih robinja.

Jelovnik se sastojao od triju jela:

  1. za predjelo (gustatio) obično su se posluživale masline uz koje se pilo vino zaslađeno medom ili razne salate te jaja;
  2. glavno jelo (primae mensae) sadržavalo je i do sedam vrsta jela od mesa, ribe te peradi;
  3. desert (secundae mensae) se sastojao od običnog voća, orašastih plodova i kolača od meda.

Bogati Rimljani jeli su egzotične ptice poput ždralova, papiga, flaminga te paunova. Tijekom raskošnih gozbi, robovi bi koristili paunova pera za hlađenje svojih gospodara te da otjeraju pokoju muhu. Među bogatašima je postojao običaj da ih sluge nose s jedne gozbe na drugu. Često nisu znali ni što jedu jer je hrana bila previše začinjena egzotičnim začinima i medom.