Tjestenina

Svestrana Talijanka

(Ne)slavna sudbina najpoznatijih recepata s tjesteninom

- Zanimljivost by coolinarika.com -

Neki recepti ostanu "kod kuće", u roditeljskom zaštitničkom okružju, neki krenu svijetom, gdje im se dogode sretna ili manje sretna iskustva.

Tjestenina svuda i u svakoj prilici

Vruće fettuccine bacaju se na omekšali vrlo svježi maslac, te miješaju i okreću uza stalno dodavanje parmezana.

Recepti, kao i ljudi, imaju svoju sudbinu. Neki ostanu "kod kuće", u roditeljskom zaštitničkom okružju, neki krenu svijetom, gdje im se dogode sretna ili manje sretna iskustva.

Tko zna je li Alfredo Di Lelio ikad pomislio da će njegove fettuccine (domaća dugačka i uska tjestenina), izmišljene prije točno sto godina kao poklon supruzi iscrpljenoj od poroda, doživjeti planetarnu slavu? I tko zna bi li njome uopće bio oduševljen?

Prve Alfredove fettuccine sastojale su se od domaće tjestenine, svježeg maslaca, te ne previše ostarjelog parmezana. Danas, u restoranu njegovog unuka "Da Alfredo", jedinom pravom Alfredu na svijetu, koji se nalazi na Piazzi Augusto Imperatore u Rimu, na dva koraka od hrvatske crkve Sv. Jeronima, konobari u bijelom ih pripremaju pred gostima. Vruće fettuccine bacaju na omekšali vrlo svježi maslac, te miješaju i okreću uza stalno dodavanje parmezana.

I tko zna što bi bilo da su Alfredo i svi njegovi daljni potomci, razni Alfredi, na svoje fettuccine i njihovo ime stavili autorsko pravo, jer danas na jelovniku svakog, ali baš svakog, talijanskog restorana u SAD-u počasno mjesto zauzimaju "Alfredo's fettuccine". Brdo dugačke tjestenine s različitim bijelim umacima u koje svatko ubaci što ga je volja: začinske trave, gljive, češnjak, rakove, meso. I Amerikanci se obavezno čude kada u Italiji ne mogu naći fettuccine Alfredo, ali Talijanima ne pada napamet da "kradu" kad ima toliko drugih, jednako finih, rješenja.

Malo je drukčija sudbina zadesila "Spaghetti with meatballs", tj. špagete s mesnim okruglicama, pravi recept talijanskih doseljenika. Stigavši u Novi Svijet doseljenice su s tugom zaključile kako tamo nema svježih rajčica pogodnih za pravljenje umaka, pa su koristile ono što im se nudilo, razne konzerve, gušće ili rjeđe teksture. Pokušavajući oplemeniti jelo, dodavale su mu mesne okruglice, jer je za razliku od siromašnih talijanskih krajeva, meso u Americi bilo jeftino i svima dostupno.

U knjizi "The Best Food Writing 2007" zanimljiva je priča Kim Severson, koja odlazi u Italiju u potragu za izvornim receptom bakinih špageta s mesnim okruglicama i, naravno, ne pronalazi ništa slično, tek nonice koje se smijulje i okreću glavama u nevjerici.

I svi oni "alla napoletana", "alla carbonara", "alla bolognese" zapravo od tradicionalnog recepta zadržavaju eventualno dva glavna sastojka. Pa do "alla siciliana", "alla marinara", s kojima svatko postupa, miješa i dodaje, kako mu milo i drago.

Talijani su ogorčeni. Na gastro-blogovima možda više od povrijeđenog ponosa, vladaju ironija i sarkazam. Naravno, kuhinja je slobodna zona u kojoj svatko peče, miješa i začinja kako ga volja. Ali, zamislite na primjer, kad bi netko odlučio napraviti štrukle s rogačima i to podijelio sa svojim ukućanima, što Bože moj nije problem, niti kažnjivo djelo. Međutim, kad bi ih takve počeo prodavati u svom dućanu ili nuditi u svom restoranu pod imenom "Zagorski štrukli" - to bi već bila druga priča.

Začini inspiracije

Monozačini