Maštoviti puding
- Zanimljivost by coolinarika.com -Shvatila sam da ih mogu gledati koliko hoću, kada se večeras raziđemo u mome će sjećanju nastaviti živjeti onakvi kakvi su bili kad im je bilo osamnaest. Ova je grupa ljudi tako pamtila mene i zato su mi bili dragocjeni. Mogla sam se i za tim stolom sjetiti tko je s kim sjedio, jer opet su posjedali u sličnom rasporedu. Žene su izgledale začuđujuće mladoliko, muškarcima je starenje dobro pristajalo.
Bilo je pet ujutro kada sam došla. Na prstima sam se ušuljala u spavaću sobu i osluškivala Davorovo disanje, koje me uvelo u san. Spavala sam kao top kad je moj sin bučno otvorio vrata spavaće sobe.
"Kad će ručak?"-provjeravao je.
"Koliko je sati?"-odgovorila sam protupitanjem.
"Podne.-rekao je, bila sam uvjerena da ga je poslao Davor.
"Napravila sam prekjučer sarmu."- promrmljala sam i okrenula se na drugu stranu.
"Zar danas nećeš praviti kolač?"-upitao je, a ja sam tada podigla kapke i premjestila se u sjedeći položaj.
Bilo mi je drago, po prvi mi je put dao do znanja kako je svjestan da ih pravim.
"Nemam snage. Sinoć sam do kasno ostala na zabavi."-rekla sam u svoju obranu i zabila glavu u jastuk.
Iza njega pojavio se Davor, vidjela sam ga krajičkom oka kao veliku Igorovu repliku.
"Nemoj ometati mamu. Imala je burnu noć, nezgodno je kad se sredovječne gospođe ponapiju."- sad sam bila sigurna da ga je poslao.
"Nemoj širiti dezinformacije, nisam se napila."-rekla sam i zajaukala, jer mi je opet sijevnulo u glavi.
Tada sam ustala i otišla u kuhinju po tabletu.
Ako me muž izdao, Neofen nije. Sjedila sam uz šalicu kave, znatno bolje raspoložena i razmišljala da, iako je jedan sat i koljena mi klecaju, mogla bih napraviti neku slasticu, da ne iznevjerim tradiciju. Prebirala sam po ormarićima i ladicama i shvatila da je pola kutije keksa "Pettit beure" ostalo od doručka, pa sam dohvatila vrećicu čokoladnog pudinga i voće, izvadila mlijeko i posude za puding. Moja je igra mogla započeti.
Čokoladni puding s voćem i šlagom
Lomila sam kekse na komadiće, proizvodili su, onako prhki, rezak i suh prasak. Slagala sam ih u zdjele za puding i po njima posipala marelice i ribizle. Onda sam usitnila lješnjake. Zvukovi kuhinje ugodno su prikrivali buku u mojoj glavi. Činili su je glasovi, koje godinama nisam čula, a ipak sam ih tako jasno raspoznavala. Dvadeset je godina prošlo otkako nisam vidjela ta lica, nekim čudom pretvorena u muškarce i žene, ali njihovi su glasovi ostali isti.
Sjedili smo za velikim stolom nalik svatovskom, zatvorila sam načas oči i uz svaki glas mogla povezati lice kojem je pripadao. Shvatila sam da ih mogu gledati koliko hoću, kada se večeras raziđemo u mome će sjećanju nastaviti živjeti onakvi kakvi su bili kad im je bilo osamnaest. Ova je grupa ljudi tako pamtila mene i zato su mi bili dragocjeni. Mogla sam se i za tim stolom sjetiti tko je s kim sjedio, jer opet su posjedali u sličnom rasporedu. Žene su izgledale začuđujuće mladoliko, muškarcima je starenje dobro pristajalo.
"Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze mi stojimo..."-pjevao je bend na podiju, kad sam čula njegov glas.
Pozdravljao se s muškim dijelom razreda koji se grupirao na drugom kraju stola. Veliki cvjetni aranžman na sredini uspješno ga je zaklanjao od mog pogleda. Ipak je došao, zadovoljno sam pomislila, kao da ta činjenica ima neke veze sa mnom. Glasno su ga pozdravljali i rukovali se, pa sam po načinu pozdrava shvatila da su ga oni, za razliku od mene, viđali. Krenuo je redom pozdravljati prisutne, pravdao se da je tek stigao s puta, a ja sam unezvjereno razmišljala da bih najradije otišla do toaleta.
Nakon punih dvadeset godina nisam naš susret zamišljala na ovakav način, pred auditorijem koji budno prati kako ćemo se i koliko srdačno pozdraviti. Imao je istu kosu, crnu i gustu, prošaranu sijedim pramenovima i jednako se smijao, a ja sam mu pružila ruku kao da je razrednik mog sina kojem sam zakasnila na informacije, beživotno i mlitavo, nadajući se da mi iz očiju čita kako mi je drago što ga vidim.
"I ti si došla. Baš sam se pitao hoću li te vidjeti."-rekao je dok me ljubio u obraze.
Zastidila sam se svoje uštogljenosti od koje me, kao i uvijek, spasila Helena.
"Ja sam joj rekla da si je pozdravio onda kad smo se sreli."-unijela mu je svoj duboki dekolte i crveni ruž u vidokrug.
"I bilo joj je drago."-potpuno je suvišno dometnula, a ja sam iza nje potvrdno klimala glavom, ne bih li ispala spontana i neopterećena.
Istog sam trena znala da to nisam, jer spontane osobe ne trebaju glasnogovornika.
Mogla sam mu to reći i sama, ali to naprosto nije bilo moguće, jer onda bi možda proniknuo u moju potajnu igru.
Počela je otkako znam kakav je moj život i kako će teći. U toj paralelnoj stvarnosti sam s njim, zamišljam nas negdje na sjeveru Italije. Ta igrica ima smisla samo zato što se neće ostvariti. U njoj sam se udala za svog prvog dečka, kako sam svojoj majci i rekla, dok smo se u zbilji nas dvoje razišli, a on je uskoro otišao u inozemstvo.
To što ga nisam više vidjela omogućilo mi je da ga sanjam. Sinoć na zabavi bio je stvaran i mogla sam ga promatrati. I kao što puding nikada neće biti kolač, tako on ne bi mogao biti moj muž. Postojao je razlog što smo se razišli i bilo je lijepo što smo se ponovo sreli. Do kraja večeri sam plesala više nego prije dvadeset godina, kad sam imala štikle u kojima nisam znala hodati.
Dok sam spremala puding u frižider, osjetila sam da na prstima imam žuljeve od plesanja. Bol je bila slatka, i nije mi bilo žao.
